Da l' će moja pusta želja ikada na red doći...
Evo nakon "nekog" vremena opet sam tu...
Upravo sam bio s frendom na "jednom" piću u nekoj birtijetini
u kojoj postoji juke box (ili kao što bi se u narodu reklo: džuboks)
i ima jedna stara pjesma koju cijelu večer želim čuti
(koju vjerojatno nitko nije niti čuo:-))
ali tamo ju nisam našao.
Srećom postoji dobri stari "Jubito" i nađoh ju...
I evo me sad nakon pola godine opet pišem gluposti...
Ali nisam to htio reći!?
Ima jedan stih u toj pjesmi...
"Da l' će moja pusta želja ikada na red doći..."
Razmišljam o tom jednostavnom
a opet tako kompliciranom pitanju...
Vjerojatno na ovom svijetu postoji
barem sto miliona ljudi koje imaju želje.:-)
E sad...valjda i moja želja jednom dođe na red?!
Sad bi neki govorili o skromnosti želja...
Ono kao...skromne želje se obično ispune i to...
Ali ja vjerujem da moja nije ništa manje skromna
od nečijih koje su već ispunjene!
Ustvari sam ovo htio reći...
"Uvijek kada pomislim na tebe
ti je onaj dječak što si ga vodila za ruku
izgubljen u mnoštvu...
na uglu neke ulice...sam kao stablo...
kao cvijet u čaši...
Uvijek kada pomislim na tebe
približava se jesen sa svojim grožđem
i pada snijeg...
i vraćaju se zbunjene ptice na moju postelju...
Uvijek kada pomislim na tebe netko pjeva...
i u sobu pada lišće...progonjeno i glasno...
a ono što je ostalo moglo bi stati...
u cvijet maka..."
Ne smijem više...
otići ću baš predaleko...
Jer uvijek me ovo kasno ljeto podsjeti...
na moju želju...
koja nikako doći na red da se ispuni...
Eh te želje...neke se ispune...neke ne...
Ova moja...ma znate već...
Čekam...
I kao što bi ona jednom rekla...
"Ja samo kao i svi vi tražim..
Hodam često plažama bosa...
I naći ću naći..."
(p.s. oprosti, morao sam te opet citirati)
Kao što sam, uostalom, i sve ovo...
MORAO napisati...
P.S. Naivci svih zemalja...ujedinite se...
18.08.2008. | 23:27 | 6 K | P | # | ^
Nezvani gost...
O ovom nakon dugo vremena baš MORAM pisati...
Naime...
Zašto si došla,
a ja te nisam zvao.
Ja nikada ne zovem
usamljenost,
ona mi dodje sama.
Nezvani gost donese
ponekad više radosti.
Zašto si došla,
a ja te nisam zvao.
I kad te ne zovem,
ne znači da te čekam.
Udji, kad si već tu
gostima ne zatvaram vrata.
Muškarac je uvijek nekog
željan, i sam.
I on uvijek sanja.
Udji slobodno kad
već ne čekaš
da te pozovem unutra.
A ima ih koji će reći
da smo starinska djeca
što namjerniku s puta
iznose kruh i sol...
A sve je novo u meni...
u ove dane snova
ja ništa nemam
sem želje da život bude
dolinom topline ljudske
put njihov respleteni
kojim dolaziš i ti,
nezvani gost.
Znate već: morao sam...
13.02.2008. | 22:38 | 12 K | P | # | ^
Nakon mnogo godina... Moram...
"- Hej! Jesi li to ti?! Otkud ovdje?
- Slučajno; a ti?
- I ja..."
Tako je počeo njihov razgovor...
Nakon mnogo godina... sreli su se...
Iako su ovaj susret zamišljali (barem ON jest)
sve to godine... Željeli ga...
Ipak ih je "presjekao"...ili možda samo njega...
Ustvari...ON ga je toliko puta zamišljao ali...
nisam siguran da ga je baš toliko želio...
Kišilo je čitav dan...grad je bio siv...
i on se osjećao loše...
Kao da je nešto slutio...
I onda,slučajno...nakon mnogo godina, usput...
sreo je svoju veliku ljubav...
nekog bez koga je mislio da život ne može postojati...
a ipak je postojao...
Imao posao i svakodnevicu...
i uvijek taj nedosanjani san da je moglo biti drugačije...
Ma...čudno je bilo to što, kad ju je ugledao,
kao da je vrijeme stalo...
kao da je to bio njihov uobičajen susret i izlazak...
što je ona bila upravo onakva kakvu ju je pamtio...
pomalo rastresena...odsutna...
Čak je i mirisala kao i uvijek...
taj miris bi prepoznao između sto sličnih...
Bila je...ista...sve do trenutka dok nije progovorila...
a tada, to više nije bila ona...
Slušao je kako riječi teku nekamo pored njega...
Bila je umorna, mnogo radi...
puna je briga, nije zadovoljna poslom...
i tad je tek vidio nešto što ga je iznenadilo...
nešto što nije želio vidjeti...
Oči joj više nisu blistale onim mladenačkim sjajem...
više nije zabacivala kosu s čela onim poznatim pokretom glave...
više se nije ni smjala onako bezbrižno...
ni cigaretu više ne drži nehajno...
nego nekako grčevito, paleći jednu za drugom...
Ili mu se sve to samo učinilo...
Možda je samo imala loš dan...
Možda...ali najgore od svega...kako šute...
Njih dvoje...šute...
Nije znao o čemu je ona razmišljala videći njega...
možda o istoj stvari...možda ne...nije ju pitao...
"Nisi se mnogo izmijenila!"
...rekao je pripaljujući joj cigaretu...
"Niti ti", odgovorila je smješkajući se...
a oboje su slutili da ovo drugo možda...laže......
Nikad neće saznati...
Dugo nakon te večeri ON je razmišljao
kako bi možda bilo bolje da se nisu ni sreli...
Ali... valjda su...MORALI...
P.S. Naivci svih zemalja...ujedinite se...
21.06.2007. | 17:11 | 20 K | P | # | ^
Morao sam...se vratiti...
Dragi moji naivci!
Kao što primjećujete vi
koji me ponekad posjetite (a nažalost nema vas mnogo...)
opet sam tu!
Ali obzirom da me dugo nije bilo
još sam se ugodno iznenadio videći komentare!
Zato...hvala svim naivcima koji ponekad navrate...
A ja...
najiskrenije, nisam imao neke inspiracije
za pisanje...
Vjerojatno vam se svima događa da imate recimo...
doba dana kad pišete ili...
dane kad pišete ili...
bilo što da vas inspirira.
A ja sam IMAO jednu melodiju
koju sam uvijek slušao kad sam pisao...
Klavir...ništa posebno...
ali za mene tako nadahnjujuće...
Ma znate ono...
melodija vas veže
za neki događaj,doživljaj...
mene je vezala za potkrovlje...
kosi prozor...kasno ljeto...
A i ta kasna ljeta su uvijek
nekako prazna...otužna...
pogotovo kad slušaš klavir
i sjećaš se potkrovlja...
I slušajući tu moju melodiju
misli su mi uvijek same navirale...
valjda zato što sam se nalazio
u tim notama...
u tim tipkama klavira...
ne znam...
I kao što to obično biva...
izgubim ja tu melodiju...
i evo sad pišem a tako mi fali...
Znam da ovo nitko neće razumjeti ali...
ja moram tražiti drugu melodiju
koja će me nadahnjivati...
Pa odoh...
Pozdrav svim naivcima svijeta
ma gdje bili...
I, valjda znate, ovo sam
morao napisati...
14.05.2007. | 14:55 | 18 K | P | # | ^
O prijateljstvu... moram...
Moram...
pomenuti "crnu seriju" koja me prati
već duže vrijeme...
To vam je ono...znate...
kad imate osjećaj da vam
baš ništa ne ide od ruke...
Ali ne želim o tom jer...
ima i ljepših stvari koje mi se
dešavaju u životu...srećom!
Danas MORAM pisati o prijateljstvu
i to ne bilo kakvom nego pravom
(barem sam ja mislio da je takvo)...
Istina bivše je ali...bilo je...
Ja sam vjerojatno netipičan muškarac
jer znam da većina muških
žene gledaju kao to što jesu
tj. žene se gledaju kao žene!
E u mom životu postoji nekoliko njih
koje ne mogu gledati kao žene
nego kao osobe...
gledam im dušu na neki način...
E ovo je priča o jednoj od njih...
Imao je Vaš Umjetnik jednom prijateljicu
ali baš pravu...koju je i gledao kao takvu
a ne kao ženu...
I družili se oni tako nekoliko godina recimo...
I sve bi i dalje bilo super i bajno i krasno ali...
Jednog vrelog ljetnog popodneva
ona i društvo smisliše "psinu" za mene...
Cijelo moje društvo sjedilo je na terasi
našeg kafića i zezali se...
U jednom trenutku sam ustao telefonirati
i kad sam se vratio...počelo je...
Svi su malo po malo počeli me uvjeravati
kako je ta "XY" zaljubljena u mene...
Ispočetka je to bilo samo pominjanje ali
nakon nekoliko dana je preraslo u opsadu!
Svi su me "bombardirali" s: "...kako ne vidiš
da je XY zaljubljena u tebe..."
A ja sam bio izgubljen...
Stvarno sam u njoj gledao samo prijateljicu
i uopće nisam primjećivao da je recimo...
zgodna i šarmantna...
I to mi uopće nije bilo važno.
Ali, pod utjecajem svakodnevnih priča o tom...
počeo sam malo razmišljati o situaciji
(koja to nije bila)...
Razmišljao sam:"...zašto sad to?
Zar nam nije bilo lijepo družiti se
kao i do sad?..."
Bojao sam se da ne izgubim
moju najbolju prijateljicu...
I pitao se otkud da se to desi
jer tako nešto stvarno nisam želio!
Stalno sam svima govorio da ću se naljutiti
ako sve to ne bude istina
a oni su uporno sve to ponavljali...
da bi ja na kraju povjerovao u to...
I...možete li zamisliti čovjeka koji
je u uvjerenju da se njegova najbolja
prijateljica (nažalost) zaljubila u njega
i počne se i on usljed toga
zaljubljivati u nju...
Nemoguće!!!! Ili ipak...moguće...
A onda...hladan tuš...
Rekoše mi,mjesec dana nakon tog dana...
da su se samo zezali...
Svijet mi se srušio...
Ostatak znate...
a ako slučajno ni ne slutite...
Više se ne družim ni s kim od njih...
A tu moju "bivšu" prijateljicu vidim...
otprilike tri puta godišnje...u prolazu...
Srećom pa se nisam zaljubio
nego samo počeo...
Prošle su godine ali...
i danas mi je žao svega i često se sjetim
kao zbog najveće gluposti na svijetu
više nemam takvu prijateljicu...
Ali valjda to tako ide i...
da se ne bih rastužio i raznježio...
bježim na vrijeme...
A šta ću kad sam ovo...
MORAO na pisati...
P:S: Pozdrav svim naivcima
ma gdje bili...
20.01.2007. | 15:17 | 23 K | P | # | ^
Napokon...
Dragi moji naivci!
Evo mene konačno opet natrag i nadam se
da vise nikad imati ovakvu "rupu" u pisanju
ili u inspiraciji...
Ukratko...Diplomirao na faxu ali
to mi izgleda nije bilo dosta
pa odlucio upisati "jos malo" skole...
Moram priznati da sam se silno uzelio pisanja...
I da sam pun neke inspiracije...
Glava mi je konačno "čista"...
A sad bih trebao imati i više vremena!
Valjda i u našem virtualnom svijetu
postoji netko tko se sjeća Umjetnika...
Ako ne postoji taj isti će se morati
nanovo potruditi da ga se sjete...
Toliko za ovaj put...i...
Lijep osjećaj...ponovno pisati...
kao ptica...koja nekoliko mjeseci nije letjela...
nije zaboravila kako se leti...
niti je zaboravila čemu služe krila...
ali mora se naviknuti na let...
Jedva čekam da opet letim...
beskrajnim prostranstvima misli...slova...riječi...
Da taj let ponovno s nekim dijelim...
Da ponovno osjetim..."naivnost"...
Pozdrav svim naivcima...ma gdje bili...
Svi znate da sam...morao...
15.12.2006. | 14:25 | 11 K | P | # | ^
Konačno... - moram...
Evo nakon dugog izbivanja
MORAO sam se vratiti!
Ali svo moje izbivanje je imalo
svoje "zašto" jer sam konačno
položio i taj zadnji ispit koji me zezao
već sto godina i naredni tjedan imam
diplomski a onda će biti
i pisanja i postova i druženja
i svega što ide s tim...
Sad mogu što poželim
i stignem sve...
Pa sam razmišljao kako
neke stvari u životu možeš ostvariti na lagan način
ali za neke baš moraš dati sve od sebe!
I tako sam i ja zadnjih mjesec dana
po cijele dane visio u "Nacionalnoj"
ali isplatilo se jer mi je
pao takav kamen s leđa da je to
nešto neopisivo!
Moram odgovoriti na jedan zanimljiv komentar...
Jedna vrlo draga osoba mi je napisala:
"...nadam se da su te smijalice okupirale..."
E pa nažalost nisu...
Okupirao me ispit a TE smijalice sam poslije
onog dana još samo jednom vidio i to u prolazu...
Svi znate osjećaj kad ste sigurni da između vas
i nekog postoji strašna kemija ali...
TE smijalice svaki dan gleda netko drugi
i svakodnevno uživa u njima...
Ali taj netko uopće ne zna ništa o smijalicama
i on ih uopće ne prepoznaje...
On vidi neke opipljivije stvari.
Ali tako to valjda ide i
to je ta razlika između idealista (naivaca)
i ostatka svijeta...
Netko tko bi uživao samo u smijalicama
jednostavno ne dobije šansu za to
dok tu istu šansu dobije netko
tko ne zna prepoznati ih...
Ali tako to ide...valjda...
Morao sam...
P.S. Pozdrav svim naivcima...ma gdje bili...
16.10.2006. | 08:57 | 12 K | P | # | ^
O tamo nekim smijalicama... - MORAM...
Znaš šta sam na tebi prvo primjetio?
Te tvoje smijalice oko usana
i rupicu na bradi...
Svi su na tebi nešto drugo primjetili prije...
usne recimo...grudi...šarm...
i onda došao ja da primjetim nešto
što nitko do sad nije...
Barem si tako rekla pričajući mi o tom
šta muški na tebi prvo primjete...
Sama si rekla da jedni primjete kosu,frizuru...
drugi hod...treći šarm...eleganciju...
Ali do jučer nitko na tebi nije primjetio...
Čovječe...takve smijalice i
nezaboravna rupica na bradi...
Ili sam ja čudan ili su svi drugi čudni?!
Istina i sama si JUČER rekla da
ovakvog dečka još nisi upoznala...
I da sam izvukao iz tebe sve najbolje
i da sam ti jučerašnji dan svrstao
među najljepše dane u životu...
Da se nikad nisi tako iskreno
smijala i ismijala u jednom danu...
I još mnogo toga...
si JUČER rekla...
A ja ti "jadni naivac" pričao...
o naivcima...
o princezama...
o "zvijezdama pred nogama"...
I dvorskim ludama...
najviše o njima...
I pričajući ti sve to poželio...
da budeš moja princeza...
I da svakodnevno iziskujem
kretanje tvojih smijalica oko usana
i divim se rupici na bradi...
I sve to...JUČER...
a kao da je bilo
u vrijeme dvorskih luda...
I još onda dođem kući i...
ne mogao zaspati misleći...
na nesuđenu princezu...
Kakve smijalice...
Rupica na bradi...
Kad malo bolje razmislim...
Ipak sam samo ja čudan!
Kakve ja stvari primjećujem?!
Umjesto da zamišljam
(kao i svaki normalan muškarac)
bilo šta ja sanjam tamo neke
smijalice...
i rupice na bradi...
A šta mogu kad sam morao...
Isto kao što sam i ovo...
MORAO napisati...
I...umalo ne zaboravih...
Pozdrav svim naivcima ma gdje bili...
P.S. Nije me dugo bilo jer učim za zadnji ispit.
Šta ću kad MORAM...
18.09.2006. | 13:40 | 33 K | P | # | ^
Još malo o naivcima - moram...
Evo zatvaram referendumsko pitanje
o naivcima...
Sabralo se komentara o naivnosti
I bilo ih je svakojakih...
Ali najviše vas se izjasnilo kao naivci
slični meni...
Kome se ne sviđamo
ovakvi naivci kakvi jesmo
nek se ne obazire na nas
nek prođe kao da nas nema...
Dakle...
NAIVCI svih zemalja ujedinite se...
Slušam...
"...ima jedna modra rijeka..."
I razmišljam...
Od čega li je čovjek stvoren...
Samo od 40-120 kg neke tvari
(ovisno o kilaži)
koju, eto, svi zovu tijelo ili...
Ili tu ima i nešto dublje...
E sad...da se vratim na prijašnju temu...
Jedni će reći...ma da..to je to...
tijelo i ništa drugo...
A ovi "moji" naivci će reći...
tijelo je samo slika u koju
je čovjek pretvoren...
sve ostalo je "ono nešto"...
Ono zbog čega smo neki od nas...
naivci...
Čovjek je stvoren od...
kontrasta...
od djetinjstva i od starosti...
asfalta i prašine...
proljeća i jeseni...
sreće i boli...
punine i pustoši...
jutra i večeri...
jave i snova...Da...
Od snova...
Garant postoje negdje na ovom svijetu
neke stvari...materijal...ne znam šta...
nešto od čega prave snovi...
E čovjek je stvoren baš od tog...
Od istih onih stvari od kojih
se snovi grade...
Ovo sam baš...
MORAO napisati...
28.08.2006. | 09:03 | 32 K | P | # | ^
Naivac - moram...
Razmišljam...
da li sam naivac ili ne...
Nedavno u jednom neformalnom razgovoru
postah naivac...
Pa sad ne znam...
da li sam naivac ili ne...
Naivac sam...
zato što naivno vjerujem u vječnu ljubav...
U to da je moguće samo jednu osobu
voljeti i željeti kraj sebe cijeli život...
Naivac sam...
zato što sam idealista koji vjeruje
da ljubav smisao svega...
rješenje svih životnih pitanja...
Naivac sam...
Jer u ovoj glavi postoji samo jedno pitanje...
Ni "gdje?", ni "kako?", ni "zašto?"
Nego samo: "s kim?"...
Naivac sam...
Što vjerujem da i voda, kad teče
nešto govori...
daje neke odgovore...
Naivac sam...
zato što sam siguran da svako "zašto?"
ima svoj "zato"...
Sve se dešava s razlogom...
Naivac sam...
Što svemu nadjem smisao...
I rosi u travi...i zori...
i ljubavi...najviše ljubavi...
Naivac sam...
valjda zato što sam idealista...
i što na život gledam kao na dar
i što ga gledam kroz ljubičaste naočale...
Jesam li naivac?!
Moguće ali baš mi se svidja
to što sam zbog svega toga naivac...
Morao sam...
21.08.2006. | 16:16 | 33 K | P | # | ^
